Presjek poda sa prikazom estriha

Betonski podovi su obično previše neravni da bi se na njih direktno postavljala podna obloga. Zato se prije montaže parketa, laminata ili pločica postavlja dodatni sloj, podna glazura, koju zovemo estrih ili cementna košuljica.

Razlikuje se nekoliko vrsta estriha, poput asfaltnog, kalcijum-sulfatnog, magnezitnog ili cementnog estriha, od kojih svaki ima svoje prednosti i mane.

Ipak, estrisi se ne razlikuju samo po sastavu, nego i po načinu na koji se postavljaju tj. obrađuju. U tom slučaju, postoje suvi, tečni i tzv. plivajući estrisi.

Profesionalcima je procedura ugrađivanja, tj. izlivanja estriha dobro poznata, ali ako se prvi put susrećete s ovom problematikom, evo nekoliko informacija koje bi vam mogle biti od koristi.

Šta je estrih?

Pojam estrih  dolazi od njemačke riječi „estrich“ , a koja potiče od latinske riječi „estracus“ tj. „astricus“ što znači pločnik (od glinene opeke), odnosno starogrčke riječi “ὄστρακον” ili “óstrakon” što znači “krhotina” tj. “zemljana ploča”. Ukratko, estrih je podna glazura koja se stavlja između betona i parketa, laminata, pločica ili neke druge podne obloge.

Koje vrste estriha postoje?

Kao što smo u uvodu pomenuli, postoje različite vrste estriha za različite namjene.

Cementni estrih (CT) je najčešće korištena vrsta estriha. Na našim područjima je skoro svaki drugi estrih cementni. Razlog za to leži u njegovim univerzalnim mogućnostima primjene i dobrim karakteristikama.

Cementni estrih je prilično čvrst, otporan je na vlagu, pa se zato može polagati kako u kućama i stanovima, tako i na vanjskim površinama. Osim toga, pokazao se kao dobar izbor kod montaže podnog grijanja. Jedna od najvećih mana cementnog estriha je to što se parket ili pločice na njega mogu postavljati tek 20 do 30 dana od izlivanja glazure.

Cementni estrih se sastoji iz vode, pijeska granulacije od 0 do 8, tj. 16 milimetara i standardnog cementa. Smjesa se može dodatno očvrsnuti, a stepen čvrstoće označava se oznakom  CT xx. Gdje je XX označava čvrstoću estriha u njutnima po milimetru kvadratnom.

Ove oznake u praksi pokazuju koliko se glazura smije u  opteretiti. Na primjer, estrih oznake CT20 se koristi kao plivajući estrih prilikom izgradnje stanova i može izdržati pritisak od 20 njutna po svakom mm2.

Tokom stvrdnjavanja morate voditi računa da voda ne prodre u estrih koji ste izlili, jer će to dovesti do pucanja. Previše toplote takođe može da izazove problem.

Anhidritni tj. kalcijum sulfatni estrih (AE) je postao veoma popularan u posljednjih nekoliko godina i to zbog kraćeg perioda izrade, tj. sušenja. Osim toga, ekološki je prihvatljiv, te ne zahtjeva ni veliki fizički napor, niti prlja površine na i oko kojih se postavlja.

Anhidritni podni estrih je idealan ukoliko se odlučite za montažu podnog grijanja zato što ima optimalnu toplotnu provodljivost i sposobnost akumulisanja toplote, a nije zapaljiv.

Dobro je i to što grijanje možete da počnete da montirate samo sedam do deset dana nakon što ste postavili glazuru. Ova vrsta estriha nije preporučljiva za vanjsku upotrebu zato što je preosjetljiv na vlagu. Bez dodatne zaštite se ne postavlja u vlažnim prostorijama.

Anhidritni estrih se sastoji od vode, pijeska veličine do 8 milimetara i anhidritnog veziva. Razlikuje se četiri razreda čvrstoće estriha od AE 12 do AE 40. Kod nas se najčešće koristi estrih AE 20.

U prostoriji u kojoj ste izlili ovu vrstu estriha temperatura naredna dva dana ne smije da padne ispod 5 stepeni Celzijusa. Osim toga, mora da bude zaštićen od previsoke temperature, kiše ili promaje.

Nije vodootporan i ne smije biti izložen vlazi, zato ga treba izbjegavati u kupatilu. Veće su šanse da se pojavi buđ u prostoriji u kojoj je korišten kalcijum sulfatni tj. anhidritni, nego cementni ili lijevani asfaltni estrih.

Magnezitni estrih (MA) nije mnogo zastupljen na našem tržištu. Ipak, on ima niz karakteristika koje ga čine idealnim za posebne poslove.

Magnezitni estrih je električno provodljiv i odličan za antistatičke podove. Pored toga, ova vrsta estriha ima visok nivo zvučne i toplotne izolacije. Budući da je prilično otporan na udarce, koristi se za podove koji trpe veliko mehaničko opterećenje.

Dodatna prednost magnezitnog estriha je otpornost na mineralna ulja, maziva i goriva. Sa druge strane, ova vrsta estriha je osjetljiva na vlagu i ne može da se koristi u vlažnim prostorijama ili na otvorenom.

Nakon što se postavi, temperatura u prostoriji dva dana mora da bude iznad 5 stepeni Celzijusa. Estrih mora da bude zaštićen od vrućine, kiše i propuha, a po njemu se može hodati nakon dva dana. Najmanje pet dana ne smije se izlagati većim opterećenjima.

Sastoji se od magnezijum hlorida u vodenoj otopini, magnezijuma i aditiva (sječka mekog drveta, tekstilna vlakna, vještački tvrdi materijali, brašno od papirnog pluta, kvarcni pijesak i slično) u zavisnosti od opterećenja koje bi trebalo da trpi.

Razlikuje se sedam klasa čvrstoće i obilježene su oznakama od MA 5 do MA 50.

 

Mastični (lijevani) asfaltni estrih (AS) ima brojne prednosti. Smjesa se prije izlivanja mora zagrijati na temperaturu između 220 i 250 stepeni Celzijusa. Može se ugrađivati bez obzira na vremenske uslove, a čim se ohladi, dakle u roku od jednog dana na njega se mogu položiti parket ili laminat.

Pored toga, ova vrsta estriha ima dobre karakteristike toplotne i zvučne izolacije. Prilikom montaže nema mnogo prašine, a smjesa nema jak miris.

Estrih od lijevanog asfalta se sastoji od bitumena, tj. bitumena i prirodnog asfalta, sitnih komada kamena, pijeska i kamenog brašna. Za razliku od ostalih vrsta estriha, asfaltni estrih se klasifikuje prema tvrdoći. Tvrdoća zavisi od količine i vrste materijala iz kojeg se sastoji, te temperature estriha. Dijeli se u četiri klase od AS 10 (tvrdi) do AS 100 (meki).

Debljina estriha od lijevanog asfalta je najmanje 20 milimetara.

Najveća prednost ove vrste estriha je to što dva ili tri sata nakon što ga izlijete možete da hodate po toj površini. Osim toga, montaža ne zavisi od vanjske temperature i vremenskih prilika. Otporan je na razne vrste kiselina, te je idealan izbor za industrijske podove. Glavna mana mu je visoka cijena.

Estrisi od vještačke smole se obično sastoji od epoksidne smole, međutim, neki proizvođači ih izrađuju od poluretana, polimetil metakrilata i drugih vrsta plastike. Ova vrsta estriha se postavlja u jednom sloju debljine od 8 do 15 milimetara na suvoj podlozi, a nakon toga se nabijaju.

Vrijeme stvrdnjavanja zavisi od njegovih sastojaka, a obično može da se optereti tri do sedam dana nakon montaže.

S obzirom na to da su estrisi od vještačke smole vrlo skupi, postavljaju se samo u posebnim situacijama. Prednosti su im kratko vrijeme sušenja i dobra nosivost.

Otporni su na vodu i na većinu hemikalija. Gube otpornost na višim temperaturama, a tope se na temperaturi većoj od 100 stepeni.

Estrisi od gline

Ova vrsta estriha se ranije koristila kao pod od nabijene zemlje. Danas ga nema u komercijalnoj, nego u alternativnoj upotrebi. Zamijenile su ga građevinske ploče od vlaknaste gline koje mogu da se postavljaju kao suvi estrih.

Koje su glavne razlike između tečnog tj. tekućeg i tvrdog estriha?

Postavljanje tečnog estriha je jednostavno i ne zahtjeva veliki fizički rad. Isporučuje se kao suva smjesa koja se nakon toga miješa na gradilištu tj. na licu mjesta dodavanjem vode, a potom se izliva na mjestu koje je za to predviđeno. Tečni estrih se sam ravnomjerno raspoređuje po površini, te ga ne treba nabijati ili strugati.

Anhidritni estrih je posebno pogodan kao tekući estrih, međutim i cementni estrih može da bude tekući. Po glazuri se može hodati dva dana nakon što je izlijete, a dalje radove možete da nastavite nakon pet dana.

Suvi estrih, suva podloga ili prefabrikovana košuljica se sastoji od montažnih elemenata u vidu panela koji se polažu i lijepe u fugu. Pojedinačni elementi se uglavnom sastoje od lijepljenih gipsanih ploča, gipsanih vlakana ili iverice.

Neke ploče na donjoj strani imaju i sloj laminiranog izolacionog materijala od polisterolne pjene ili drugih izolacionih materijala. Ove suve ploče se lako postavljaju, po njima može odmah da se hoda i štite od vlage u prostoriji.

Prednosti suvog estriha:

  • brza i jednostavna montaža;
  • nije potrebna dodatna oprema;
  • nema gubljenja vremena na sušenje;
  • nema opasnosti od vlage;
  • laka konstrukcija.

Nedostaci suvog estriha:

  • zahtjeva ravnu podlogu;
  • nosivost im je problematična;
  • kod podnog grijanja se mora voditi računa o tome koliku temperaturu estrih može da izdrži zbog mouгće dilatacije materijala

Nakon što se odabere odgovarajuća vrsta estriha, glazure ili cementne košuljice slijedi teži dio posla, a to je priprema površine za izlivanje smjese, ravnanje i sušenje.

Kako se priprema podloga za izlivanje glazure?

Prije samog izlivanja estriha potrebno je temeljno očistiti podlogu. U zavisnosti od materijala od koga je pod izgrađen može se nanijeti vezivno sredstvo. Pored toga, potrebno je djelimično pjeskarenje, tj. glodanje. U nekim slučajevima se podloga mora navlažiti. Ukoliko su na njoj položeni kablovi, oni moraju da budu izolovani.

Kako se nanosi estrih?

Estrih se dugo pravio i nanosio ručno, što i danas važi kada su u pitanju manje površine. Pored kvalitetnog materijala, provjerenih proizvođača, važno je da se napravi savršeno homogena smjesa koja će biti jednoobrazna i konzistentna.

Kako ne bi bilo improvizacije i kako kvalitet smjese ne bi bio ugrožen manjkom iskustva majstora koji je postavlja, na tržištu su se našle gotove mješavine sa detaljnim uputstvima proizvođača koji pomažu laicima da naprave dobru smjesu za glazuru.

Savremeni uslovi gradnje nametnuli su nove standarde, pa se danas smjesa za estrih tj. košuljicu pravi mašinski. U mašini za pravljenje estriha sastojci se kompresorski miješaju.

Ona je dugačkim fleksibilnim crijevom povezana sa raspršivačem koji kroz cijev pod pritiskom izbacuje masu vertikalno nagore na određena mjesta u prostoriji u koju se postavlja glazura.

Donja ivica zidova koji se spajaju sa podom se mora zaštititi trakama stiropora koji su obično i orijentir za visinu sloja. Nakon što se smjesa u manjim gomilama rasprši po podu, slijedi nivelacija, a potom ravnanje.

Ravnanje glazure se radi uz pomoć mašine sa rotirajućim diskom, tzv. helikoptera. Cilj je da se postigne potpuno ravna površina kako bi estrih nakon sušenja bio spreman da se na njega postavi podna obloga.

Pukotine na površini se sprječavaju pravljenjem pravolinijskih uskih udubljenja (dilatacionih fugi ili linija) posle ravnanja, sječenjem estriha fugačem, specijalnim alatom za te namjene. Fuge se obično sijeku na prelazu između prostorija, ne mjestima predviđenim za pragove.

U velikim prostorijama, fuge se prave i po sredini. Ova udubljenja su važna i zato što omogućavaju masi da se razlije do zauzimanja konačne zapremine, te se dobija savršena platforma za postavljanje parketa, laminata i slično.

Prirodno ili vještačko sušenje estriha?

Kao što je ranije u tekstu pomenuto, nakon što se izlije na površinu i izravna, glazura mora da se osuši. Koliko taj proces traje zavisi od vrste estriha koji je postavljen. Neke smjese su napravljene tako da se suše za par, a neke za dvadeset dana.

To zavisi i od vremenskih uslova, procenta vlage u prostoru i slično. Idealno bi bilo da se podna glazura postavlja u lenjem periodu, ali i tu treba da se vodi računa da temperatura u prostoriji ne prelazi određene granice.

Zato se u savremenoj gradnji uglavnom koriste vještačke mašine za sušenje. Kada je riječ o manjim prostorijama mogu poslužiti električni radijatori, kaloriferi, peći na gas ili naftu.

Međutim, kada je riječ o većim prostorijama ili kada se estrih istovremeno postavlja na više lokacija, upotrebljavaju se posebne mašine za sušenje. Po principu rada, razlikuju se dvije vrste takvih mašina.

Prva vrsta funkcioniše tako što uvlači vlažan vazduh i iz njega izvlači vodu izazivajući umjetnu kondenzaciju. Tako isušen vazduh vraćaju u prostor. U roku od dvije sedmice ove mašine mogu da smanje vlagu za 0.5 do 1 odsto.

Druga vrsta su mašine koje su bazirane na direktnom sušenju. U tom slučaju, u estrihu se buše rupe u koje se ubacuju specijalna crijeva preko kojih se u glazuru uduvava suv i topao vazduh i tako se iz njega potiskuje vlaga.

Koliko košta postavljanje estriha?

Na formiranje cijene estriha utiču mnogi faktori – od toga koju ste vrstu glazure odabrali, kog proizvođača, te da li ćete tim poslom sami da se bavite ili ćete angažovati stručnjake.

Okvirna cijena klasičnog samorazlivajućeg estriha debljine 4 do 5 centimetara kreće se od 8 do 14 evra po metru kvadratnom.

Zaključak

Bilo da gradite kuću ili renovirate stan, posebna pažnja treba da se posveti podovima. Parket, laminat, pločice ili neka druga vrsta podnih obloga ne postavlja se direktno na beton, nego između toga ide podna glazura, cementna košuljica ili estrih.

Razlikuje se više vrsta estriha, u zavisnosti od materijala od kojih su sačinjeni. Najčešće zastupljena vrsta glazura kod nas su cementni estrisi.

Ranije se smjesa za podnu glazuru miješala i izlivala ručno, a danas postoje unaprijed pripremljene mase sa detaljnim uputstvima za upotrebu. Mašine za izlivanje estriha olakšale su posao, baš kao i mašine za sušenje površina na koje je glazura izlivena.

Premda sam postupak izlivanja estriha nije komplikovan, naša preporuka je da ga povjerite stručnjacima koji se tim poslom profesionalno bave.

Koliko će to zadovoljstvo da vas košta, zavisi od vrste estriha, načina ugradnje, kvadrature površine i slično.

Reference